Izložba Zdenka Vukelića u Rijeci

Jan 31, 2011 No Comments by

U organizaciji fotokluba Rijeka održava se prva samostalna izložba Zdenka Vukelića. Otvorenje izložbe je u utorak 1. veljače u 19 sati u Narodnoj čitaonici na Korzu 24. Izložba je postavljena od 1.  do 15. veljače.

Zdenko Vukelić, profesor povijesti i povijesti umjetnosti, član je fotokluba Rijeka nepune dvije godine. Završio je školu fotografije fotokluba Rijeka te sudjelovao na nekoliko važnih domaćih i međunarodnih izložaba. Premda djeluje i izlaže kratko, uspio je dobiti nekoliko značajnih nagrada, a fotografije su mu objavljivane u fotografskim časopisima i na internetskim portalima.

PRVI  DAN

Knjiga postanka: « Prvog dana bi stvorena svjetlost.»

Da, mi smo civilizacija svjetlosti. U mnogo čemu nas ona određuje; prostorno, vremenski i egzistencijalno. Naš vizualni perceptivni sustav, na formalnoj razini, uvjetovan je količinom i kvalitetom svjetla. Dakle, svjetlo nas višestruko determinira, ne samo na fizičkoj razini, već značajno oblikuje i naš duhovni habitus. I to sve od Prvog dana – Prvog dana nastajanja ove civilizacije ili Prvog dana našeg rođenja.  Svejedno, jer svjetlo je prvo.

I evo nas u prostoru prve samostalne izložbe fotografija Zdenka Vukelića. U ovoj slikovnoj priči, putem dvadeset fotografija, autor nam bilježi mističnu snagu svjetla u kolopletu elemenata pažljivo biranih motiva. Vukelić snima samo svjetlo i njemu je prizor po svom sadržajnom inventaru važan, ali nije primaran i jedini koji određuje fotografsku sliku. Još preciznije određenje Vukelićevih fotografskih slika jest simbioza trenutnih svjetlosnih senzacija i permanentnog duhovnog stanja autora. Metafizička ideja svijeta i  prostora su in continuo Vukelićeve dnevnosti ili egzistencije.

Većina snimatelja prvenstvano prepoznaju motiv i kao takav im je blizak, drag ili iz nekog razloga potreban i oni ga snimaju. Do te mjere su okupirani i zasićeni sadržajem snimane scene da uopće neosvješćuju osnovna svojstva medija u kojem djeluju i koji trebaju taj snimljeni motiv privesti prostoru kreativne fotografije. Dakle, u svom radu ostaju samo na razini prepoznavanja motiva i za njih sve ostalo odradi tehnika, a da ni sami nisu svjesni kako i zašto.

Vukelićevo stvaranje ima najmanje tri faze ili tri dimenzije. Prva je oduševljenost svjetlosnim stanjima prostora i abijenta kojima se kreće i kao takve “hvata-uzima”u svoj aparat. Nakon ove prve elementarne faze slijedi obrada i stvaranje konačnog slikovnog prizora kakav je pred nama na ovoj izložbi. Treća dimenzija stvaralačkog rada je ustvari sveprisutni Vukelićev duhovni habitus koji u kontinuitetu prožima i prvu inicijalnu fazi i  drugu stvaralačku. I polazište i utočište je autor. Vukelić zahvaća motiv širokokutnikom i već time imamo neobičnu perspektivu prikazanog motiva s elementima nadnaravnosti – fotografija Requiem. Karakter oblikovanog svjetla na ovoj fotografiji  u potpunom je suglasju s motivom. Crkvica-kapela na groblju je fokusirani simbol i konačnica u sveopćoj dezorjentiranosti današnjice. Dati motiv je plošan, bez detalja i suvišne narativnosti, inače jedne od osobina fotografije. Odsutnost  sadržajnog balasta ovaj motiv svodi na opći pojam, na simbol, na monument kraja, na, gle čuda, bespreglednost vječnosti. Silueta lica crkve i ograde groblja traje u fluidu sfumatovskog zaleđa i nedefiniranog okružja.  Ova fotografska slika svojom mističnošću živi tek naslućeni vječni mir. Jutarnji đir sudar je dviju krajnosti –  čistog svjetla i krajnjeg mraka; afirmacije i negacije. Sve je crno, sve je mračno, skriveno, nedefinirano. Sunce (četvrti dan stvaranja) je emaniralo sebe na put jutarnjem šetaču. Prostor besciljnog hodača natkriljuju slobodom svoga leta ptice proročice. Izdužena sjena koja žuri ispred svog hodača kao da opominje i moli hodača da uspori i prvo nađe sebe. Izvarednom hrabrošću Vukelić je ovaj jutarnji prizor snimio na način koji je lišen tradicionalnosti – te bezgranične tehnicističke težnje fotografije da se na snimljenom sadržaju maksimalno iščitaju i najsitnije pojedinosti. Dakle, u nukleusu svoje ideje znao je, i to je napravio, da ne želi jutarnju romantičnu atmosferu gradske šetnice, nego je i grad i čovjeka zasjenio i zacrnio do točke kada to više nije niti Rijeka, niti su hodači Riječani, već ih je sveo na simbol, na univerzalnost. Iznegirao je i grad i čovjeka do provalije kad počinju vrištati svoju egzistencijalnu sudbinu. Samo, ako nije kasno? Sunce ovdje afirmira i daje nadu, a izgleda da nam to i te kako treba. Ili, pak, fotografija Odlazak u noć; snimljena je dužom ekspozicijom baš da proizvede efekt čovjeka u hodu meke i rastopljene forme, čovjeka nestvarna, čovjeka plinovita, čovjeka u nestajanju. Bojim se da to nije puko odlaženje u stvarnu brzoprolazeću noć, bojim se da je to jednosmjerni odlazak. Noć. Ovaj odlazeći i iščezavajući čovjek proizvodi i ostavlja vrlo jasno ocrtanu sjenu sebe od sebe sama na pločniku – putu svog odlaska. Čovjek odlazi!

Vukelić je promišljen autor, simbolički snažan, misaono zahtjevan. On ozbiljnim pristupom s jasnom idejom i krajnjim konceptom snimljene prizore sapinje u svoj emocionalni i intelektualni svjetonazor i tako oplođene vlastitim bićem podastire javnosti. Snimljeni motiv obrađuje suvremenim alatima dok ne postigne željenu, unaprijed zamišljenu, atmosferu.

Vukelić kao autor kratko djeluje, ali se ipak u tom periodu profilirao u stvaraoca s jasnim i prepoznatljivim rukopisom.

Borislav Božić

Komentari

komentara

Powered by Facebook Comments

Izložbe

About the author

The author didnt add any Information to his profile yet
No Responses to “Izložba Zdenka Vukelića u Rijeci”

Leave a Reply

You must be logged in to post a comment.